Osjećaj spokoja i zadovoljstva uz cvrkut ptica i mnogo zelenila rijetko koga može ostaviti ravnodušnim. Ako tome još dodamo poneki sunčev zrak, vedrinu ljetnjeg dana i neko dobro društvo… kombinacija ne može biti savršenija. Botanički vrt u Zagrebu tada u potpunosti odgovara opisu atmosfere i ambijenta. Pod svojim okriljem ušuškao je bezbroj biljnih vrsta od kojih je oko 300 zaštićeno. Iako površina nije velika, svega 4.5 ha, ovaj vrt atrakcija je ne samo za turiste, istraživače, studente, već i za sve stanovnike Zagreba koji mu se uvijek rado vraćaju. Prošetali smo, razgledali, divili se i djelovalo je kao da će biti veoma lako sastaviti ovaj članak, ali tek sada uviđamo koliko je zapravo teško od svega toga probrati samo nekoliko zanimljivosti. Pa da počnemo…

Najveći dio vrta čini arboretum, napravljen u stilu engleskih parkova, sa velikim cvjetnim parterom u središnjem dijelu. Mnoštvo je drvenastih, zeljastih i sukulentnih biljaka sačinilo nepregledno šarenilo ovoh vrta. Počeli smo od starih stabla stoljetnih hrastova impozantnih dimenzija, prošetali pored jezera sve dok nas nije fasciniralo nešto sasvim nesvakidašnje…volemija (australijski stribor).

Priča o ovom neobičnom drvetu dolazi iz daleke Australije kada je 1994. godine u Nacionalnom parku Wollemi, prilikom jedne svoje planinarske ekspedicije, čuvar David Noble u zabačenom kanjonu uočio grupu džinovskih stabala neobičnog izgleda. Odlučio je da sakupi listove i pokaže ih jednom botaničaru koji je isprva pomislio da se radi o nekakvoj paprati ili cikasu. Nešto im je ipak govorilo da je riječ o sasvim novoj vrsti… što se na kraju priče ispostavilo kao istinito. Naziv je dobila u čast pronalazača i mjesta pronalaska Wollemia nobilis, a svrstana je u porodicu araukarija (fam. Araucariaceae). Nakon otkrića, u svjetskim medijima odjeknula je vijest o pronalasku „ dinosaurskog stabla“, a ovo neobično drvo idalje jednako vješto fascinira posmatrače svojim izgledom.

Abutilon megapotamicum sobni javor, svrstan je u porodicu sljezova (Malvaceae). Porijeklom je iz tropskih krajeva Južne Amerike, tačnije iz Brazila i Argentine. Cvjeta od maja do oktobra, a cvijet je veoma neobičnog izgleda koji nalikuje na lampione. Latinsko ime ovog roda potiče od arapskih riječi abu tilon što znači indijski sljez ili prema drugom izvoru od grčkih riječi  bous (govedo) i tilos (dijareja) jer se jedna vrsta koristila kod liječenja stomačnih tegoba.

Cotoneaster melanocarpa vrsta sa širokim rasponom areala od Evrope preko Zapadne Azije sve do Mongolije, izuzetno varijabilna, u baštama je uglavnom zastupljena u vidu varijeteta laxiflorus (Lindl.) Schneid. Rodom je iz Sibira, unijeta u Englesku iz Beča 1826. godine. Ova dunjarica se izdvaja po plodovima karakteristične crne boje ali i po izrazito velikim metlicama cvjetova, koje joj daju veoma dekorativan izgled (naročito  u maju) i čine je najatraktivnijim predstavnikom u ovoj grupi biljaka.

Osmanthus heterophyllus drevno je drvo Japana koje se pominje dva puta u Kojikiju, najstarijem sačuvanom istorijskom zapisu Japana. Prvi pomen je u vezi sa imenom vrste koji u prevodu označava „Božanstvo koje čeka da ugleda svjetlost“, pri čemu se ova fraza odnosi na karakteristiku njegovih cvjetova koji rijetko cvjetaju. Bodljikave i ne bodljikave varijante se ponekad opisuju kao „muški“ i „ženski“, iako to nema veze sa polom biljke. 

Klimatske promjene svakako su jedan od najvećih izazova današnjice a svoje dejstvo ispoljile su i u vrtu. Zanimljivo je da bolje uspijevaju biljke koje se smatraju mediteranskim (ne mislimo isključivo na naše podneblje, već na Južnu Ameriku, Australiju ili  Novi Zeland) dok npr. ne mogu uzgojiti običnu evropskiu jelu (vrt je nizija u kojoj se ova vrsta može održati svega godinu ili dve nakon čega ugine). Neki dijelovi vrta su dom pticama, insektima, ježevima i kao takvi izvor su biodiverziteta. Jedan od interesantnih načina da se oni zaštite bio je ostaviti prostor ne pokošen ili ga kositi na tradicionalan način.

I za kraj još jedna mala zanimljivost…

Prelijepu smaragdnu vodu jezera u vrtu naselile su kornjače koje zadaju ogroman problem. Naime posjetioci vrta smatrali su da je to idealno mjesto za ostaviti svog kućnog ljubimca da slobodan uživa u čarima prirode. Prilikom redovnog godišnjeg čišćenja jezera radnici vrta izvade čak oko stotinjak kornjača iz vode. Populacija kornjača u jezeru se umnožila toliko da je uništila gotovo sve zlatne ribice koje su nekada bile veoma brojna vrsta. Riječ je o crvenouhim kornjačama koje su veoma agresivne jer uništavaju biljke, jedu riblju i žablju mlađ, te time narušavaju biološku ravnotežu.

Tekst: S. Berić