Žuta košćela (Celtis tournefortii), prema literaturnim izvorima, manje je listopadno stablo, visine do 10 metara, ili oveći grm. Raste u istočnom Sredozemlju i Maloj Aziji na suvim, skeletnim zemljištima do visine od 900 metara. Kserotemna i heliofitna je vrsta. Plod joj je jestiva mesnata koštunica žute boje (po kojoj je dobila i ime) koja zri u jesen i, za neupućene, jedan je od osnovnih znakova raspoznavanja od obične (crne) košćele (Celtis australis). Ove dvije vrste košćele su autohtone na području južne Hercegovine, a kod nas se u gradovima Bosne i naročito Vojvodine, najčešće u drvoredima, sreće i američka košćela (Celtis occidentalis).

Kod nas je to zaštićena vrsta, nalazi se na Crvenoj listi RS i obuhvaćena je Uredbom o strogo zaštićenim i zaštićenim divljim vrstama, a njena sječa i uništavanje zabranjeni su i Zakonom o šumama. Potvrđena nalazišta ove vrste u Hercegovini su obronci Popovog polja i brdo Kličanj, zapadno od Trebinja, gdje u formi niskog stabla ili žbuna raste sa vrstama kao što su: primorska somina (Juniperus phonicea), nar (Punica granatum), smrdljika (Pistacia terebinthus), zelenka (Phyllerea media), crvena kleka (Juniperus oxycedrus), česmina (Quercus ilex), tršljika (Rhamnus alaternus), žalfija (Salvia officinalis), bljušt (Tamus communis)… a pretpostavka je da je ima i na lokalitetu Podgljivlje. Upravo je u Podgljivlju postojalo više stabala znatnih dimenzija ove vrste za koja je još 1914. godine kustos botaničkog odjeljenja Zemaljskog muzeja u Sarajevu Karlo Mali predložio da se stave pod zaštitu. U njegovom radu iz 1930. godine „Znamenito drveće naše zemlje“ objavljenom u „Glasniku Zemaljskog muzeja“ navodi: „… Oko Trebinja se nalaze samo C. australis, kao i C. tournefortii. Jedno staro stablo posljednje vrste, oko 16 m visoko, nalazi se u Podgljivi, kod Trebinja. Opseg okruglastog debla u visini čovječjih grudi iznosi 3,68 m, u visini od 2,2 m iznosi 3,18 m (1929)“, a u radu je prikazana i crnobijela fotografija stabla koju smo prikazali ispod.

Njega već odavno nema, ali je ovo pominjanje vrlo bitno, jer pokazuje da ova vrsta, na odgovarajućem staništu, može da postigne znatno veće dimenzije od onih navedenih u literaturi. Razni literaturni izvori tvrde da je ova vrsta vrlo zahvalna za pošumljavanje ljutog krša. Kod nas, bar za sada, nije bilo ozbiljnijih pokušaja pošumljavanja njom, jer se niko do sada nije bavio proizvodnjom sadnica, što bi mogao da bude zanimljiv zadatak za naše rasadničare. Koristi se u hortikulturi, u Trebinju, npr. kod Eparhijskog doma, a trenutno najveća izmjerena stabla u Republici Srpskoj, prema bazi podataka Društva za zaštitu prirodnog nasljeđa „Arbor Magna“, nisu veća od dvadesetak centimetara.

Izvor: časopis „Šume„.

Tekst: Drago Petković, master inž. šumarstva.