Za mjesec januar odabrali smo 3 južnoameričke vrste.

Lycianthes rantonnetii (Carrière) Bitter. – krompirov žbun, encijan drvo

Sinonim: Solanum rantonnetii Carrière. 

Ime vrste je dato u čast francuskog vrtlara Rantonea (Barthélémy Victor Rantonnet, 1797–1871). Na stranim jezicima nazivi su: blue potato bush, Paraguay nightshade (engl.), Enzianstrauch, Kartoffelbaum (njem.), arbre à gentiane, morelle de Rantonnet (franc.), morella di Rantonnet (ital.), rantonetijeva krompirjevka (slo.).

• 

• 

Krompirov žbun je zimzeleni žbun iz porodice krompirovki (Solanaceae). Naraste oko 2 m visine i širine. Listovi su dugi 5-7 cm, široki 4 cm, nalaze se na kratkim peteljkama a tek su u početku malo dlakavi. Cvjetovi su plavoljubičasti, veliki 3-4 cm, imaju pet prašnika unutar žutog oka. Cvatu od aprila do septembra. Plodovi su narandžaste bobe veličine 2-3,5 cm.

Svi dijelovi biljke smatraju se toksičnim za ljude.

Prirodno je rasprostranjen u Južnoj Americi (Brazil, Bolivija, Argentina, Paragvaj). 

Široko se uzgaja i može biti izdržljiv u blagim ili primorskim područjima. Zahtijeva zaštićenu lokaciju na punom suncu. Odgovara mu toplo mjesto i dobro drenirana zemlja. U hladnijim krajevima se gaji u ukrasnim loncima na balkonu i terasi jer se dolaskom hladnih jesenjih dana unosi u kuću na zaštićeno. Razmnožavanje se vrši reznicama, brzog je rasta. Jednostavan je za uzgoj jedino je potrebno pripaziti zimi jer odbacuje listove za vrijeme preniskih temperatura. Zalijevanje se vrši umjereno kako se voda ne bi nakupljala u području korijena. Orezuje se prema potrebi kako bi se formirao željeni oblik.Poslije rata se javlja u cvjećarama, iz uvoza. Prvi gajeni primjerci su uočeni jula 2014, u Jevrejskoj ulici, u žardinjerama bašte kafe-picerije Cappo. Par godina poslije, oktobra 2018, više primjeraka je nađeno u bašti restorana Mala Stanica, kod zgrade Vlade.

Araucaria araucana K.Koch – čileanska araukarija

Ugrožena je vrsta (IUCN – 2013), zaštićena (CITES), nacionalno je drvo Čilea i poznat živi fosil. 

• 

Zimzeleno drvo koje dostigne visinu od 30–40 m i prečnik debla 1–1.5 m. Doživi i 1000 godina starosti. Habitusom samo izdaleka podsjeća da se radi o četinaru. Odrasla stabla svojom kišobranastom krošnjom liče na pinjole. Što ste bliže stablu, sve vam čudnije izgleda. Zmijolike grane prvo primjetite. Izdanci su prekriveni trouglastim, 3-4 cm dugim, ljuspolikim, vrlo debelim i snažnim listovima, koji su oštrog vrha i ivica! Listovi imaju prosječan životni vijek od 24 godine, pa pokrivaju većinu drveta, osim starijih grana.

Češća su jednopolna stabla, mada se mogu naći i poneki primjerci sa šišarkama oba pola. Muške su oblika krastavca, 8-12 cm duge. Ženske šišarke zriju 18 mjeseci, o narastu kao 14-20 cm velike lopte. Sjemenke su jestive. Pošto zrele šišarke opadaju, lako se propagira. Anemofilna je, rodentohorna i ornitohorna vrsta; u tom poslu glavne zasluge pripadaju mišu Abrothrix longipilis i papagaju Enicognathus ferrugineus. 

Areal ove araukarije su andske padine južnog Čilea i zapadne Argentine. Nikad se ne nalazi sa Chusquea culeou (čileanski bambus), Nothofagus dombeyi (koive) i Nothofagus pumilio (lenga), jer su ove snažnije i konkurentnije vrste.

Pošto je popularna vrsta, gaji se širom svijeta. Iako počinje rađati tek sa 30-40 godina, plantažira se i kao voćna vrsta (!), jer odrasla stabla imaju dobar urod. 

Preferira umjerenu, vlažniju klimu (do -20 °C), i lakša zemljišta. Najizdržljivija je vrsta u rodu u pogledu temperatura. Osjetljiv je na aerozagađenje.

U Banjaluku je dospjela tokom posljednjeg rata. Prva dva primjerka (Petrićevac), konstatovana su 1996, ali su 10-ak godina kasnije uklonjena. Katalog najvećih stabala RS takođe je zabilježio stablo (2002), u potkozarskom selu Jaruge kod Prijedora, ali ni ono, mada već drvce bješe, nakon 20 godina nije više živo. Živa su dva primjerka posađena sjeverno od grada, i vjerovatno uzgojena u rasadniku Slavnić (Zalužani). Prva araukarija je nađena u Šušnjarima 2012, a druga u Trnu (Dositejeva ul.) 2022. Oba imaju vrlo rijetke krošnje.

• 

• 

• 

Passiflora coerulea L. – Hristove muke, Hristov vijenac

Ovo je nacionalni cvijet Paragvaja. Njegova zamršena struktura stvorila je hrišćansku simboliku, svaki dio cvijeta predstavlja drugačiju Hristovu muku.

Radi se o penjačici, koja je listopadna u umjerenim, a zimzelena u tropskim klimatima; dostigne 10 m dužine. Za podlogu se učvršćuje viticama. Listovi su naizmjenični, 10 cm veliki, dlanasto izdijeljeni na 5 (3, 7, 9) režnjeva, sjajni. Pri osnovi svakog lista je vitica, 5-10 cm duga. Najmarkatniji su cvijetovi, od pet bjeličastih listova i latica sličnih po izgledu (perigon), sa plavim i ljubičastim prstenovima, sa pet zelenkasto-žutih prašnika i tri ljubičaste stigme. Plod je ovalna narandžasto-žuta bobica, 6 cm dugačka i 4 cm u prečniku, koja sadrži brojne sjemenke. Plod je djelimično šupalj, sa nešto tamnocrvene pulpe okružene velikom količinom sjemena. Jestiv kada je sasvim zreo (blag ukus kupine); sirovi su neukusni. Postoje druge vrste u ovom rodu čije bobice su popularnije voće od ove. Ponekad se koristi kao podloga za kalemljenje voćne loze Passiflora edulis.

• 

• 

• 

U Južnoj Americi, biljka je poznata po svojoj ljekovitoj upotrebi. Koristi se i u biljnim čajevima i dijetetskim suplementima, kao i u marmeladama, sladoledima, sirupima i pićima. Tradicionalno ga koriste domorodački argentinski narodi Toba i Maka.

Iako može da izdrži −10 °C, zahtijeva zaštićeni položaj okrenut prema jugu ili zapadu. Lako se gaji, brzo raste, ne traži orezivanje, ni redovno zalijevanje, a ni đubrenje. Razmnožava se sjemenom i poludrvenstim reznicama i naravno položenicama. Ova egzotična biljka je dobar izbor za sjenice, žardinjere, nastrešnice, rešetke, zidove i ograde, naročito žičane.

Prvi put je uočena u Banjoj Luci 2002, na početku Karađorđeve ul. (Lauš), na deblu smrče. Osam godina kasnije bujala je na ogradi u odvojku dr Jovana Raškovića (Paprikovac), prije UKC-a. Noviji nalaz (2019) je u ulici Save Kovačevića (Borik), takođe u ogradi. Gajena je i u rasadniku Slavnić (Zalužani). Biljke cvjetaju svake, a plodonose za toplijih godina. 

Tekst: Jugoslav Brujić