Cercis canadensis L. –kanadski judić

Sinonim: Siliquastrum canadense (L.) Medik. Naziv roda Cercis potiče od grčke riječi kerkis (čunak, drveni dio stroja za tkanje).

• 

• 

• 

Kanadski judić je veliki listopadni žbun ili malo drvo.

Areal: porijeklom je iz istočne i južne Sjeverne Amerike, od južnog Mičigena do centralnog Meksika, ka zapadu do Novog Meksika. To je državno drvo Oklahome. Rasprostranjenost takozvanog „kolumbove sorte“ dovela je do toga da stanovnici Kolumbusa u Viskonzinu uzimaju biljku za simbol svog grada; tako grad („Redbud City“, po engleskom imenu za judino drvce), ima dan posvećen ovoj vrsti.

Naraste 6–9 m, malo je širi. Obično ima nepravilno, kratko, često uvijeno deblo i raširene grane. Kora je tamne boje, glatka, kasnije ljuskava sa donekle uočljivim pukotinama, ponekad sa kestenjastim mrljama. Grančice su vitke i cik-cak, skoro crne, sa svijetlijim lenticelama. Zimski pupoljci su sitni, zaobljeni, tamnocrvene do kestenjaste boje. Listovi su naizmjenični, jednostavni, srcasti, cijelog oboda, suženi ka vrhu, 7–12 cm dugi i široki, tanki i papirnati, a odozdo mogu biti malo dlakavi. U jesen požute. Peteljke su tanke, raširene pri osnovi. Ima kožaste zaliske. Cvjetovi su dvopolni, ružičasti, rijetko bijeli, po 4-6 u cvastima. Cvatu prije listanja u martu i aprilu, što ga čini markantnim. Plod je smeđa mahuna, duga 5-10 cm, široka 10-15 mm, sa 4-12 eliptično plosnatih, smeđih sjemenki prečnika oko 5 mm. Plodovi dozrijevaju u jesen, ali često ostaju na stablu preko zime.

Ima veći broj ukrasnih formi. Otporniji je na niske temperature od srodnog i poznatijeg Cercis siliquastrum. Razmnožava se sjemenom koje traži skarifikaciju (oštećivanje sjemenjače), ili reznicama. Traži sunčani položaj i dobro drenirana zemljišta, ne voli povremeno poplavljeno. Cvate nakon 7 godina. Stvara nove izbojke iz panja, ali ne voli presađivanje.

Cvjetovi su jestivi, konzumiraju se sirovi ili prženi. Koru su sjevernoamerički Indijanci koristili za tretiranje groznice. Drvo je tamno crvenosmeđe, teško i tvrdo, fino se polira.

Dva primjerka posađena su kod nove zgrade u ul. Petra Mećave 1a, 2019. godine. Bespotrebno su šišani.

Prunus tenella Batsch ‘Pleniflora’ – punocvjetni bademčić (stepski badem, divlja praskva)

Sinonimi za vrstu: Prunus nana (L.) Stokes, Prunus nana (L.) Focke, Amygdalus nana L., Amygdalus georgica Desf. Ime vrste tenella znači „vrlo nježan“.

• 

• 

Prunus tenella je listopadni žbun, visok 50-150 cm. Grane su uspravne ili uzdižuće, gole, crvenosmeđe. Pupoljci su tamnosmeđi. Listovi su usko eliptični, dugi 3-7 cm, široki 1-3 cm, ušiljeni na vrhu, nazubljeni na rubovima, tamnozeleni su, ujesen poprime žutonarančastu boju. Cvjetovi su pojedinačni, promjera 1-2 cm, crvenkastorozi ili rjeđe bijeli, mirisni, gusto smješteni u gornjem dijelu grana. Cvatu prije ili istovremeno s listanjem u aprilu-maju. Plod je žućkastosiva, okruglasta ili jajasto okruglasta koštunica gusto prekrivena finim dlakama. Sadrži jednu sjemenku, dozrijeva od jula do avgusta.

Staništa su mu suvi travnjaci, žbunaste stepe i suve padine, na nadmorskim visinama do 1.200 m., rastu na raznim vrstama zemljišta, ali posebno na lesnom zemljištu. Raste na sunčanim ili polusjenovitim mjestima, na suvim travnjacima i suvim šikarama. Kritično je ugrožena i strogo zaštićena vrsta.

Areal vrste je od Češke, Austrije i Panonije (Baranja, Banat) do Kazahstana, zapadnog Sibira, zapadne Kine (Sinjang). U istočnoj Srbiji od velikog značaja kao član vegetacije šibljaka, a na teritoriji Vojvodine je zaštićena vrsta (raste samo u Deliblatskoj peščari).

Atraktivan, ranocvjetajući, slobodnorastući grm. Može se koristiti kao podloga za badem, a takođe se gaji i kao ukrasna biljka, gde se može koristiti kao pokrivač zemlje, odnosno biomeliorativna vrsta. Biljka se bere iz divljine za lokalnu upotrebu kao hrana. Plod i jezgro koštunice se mogu koristiti u ishrani ljudi.

Prunus tenella je vrsta otporna na sušu i hladnoću (do oko -25°S). Zahtijeva sunčanu poziciju. Uspijeva u dobro dreniranom ilovastom zemljištu koje zadržava vlagu; preferira ilovasta tla, ali može rasti i u teškoj glini. Podnosi malo kreča u zemljištu, ali ako ga ima previše – postaje hlorotičan. Uspješno se razvija na zemljištima sa rN 5,0 – 8,0. Većina pripadnika ovog roda ima plitko korijenje i daje adventivne izbojke kada je korijen oštećen. Biljke ovog roda su posebno osjetljive na gljive mednjače. 

Sadnice su se pojavile prije 15-tak godina u rasadniku Slavnić, Zalužani. Lijepe žbunove našli smo na adresama: ul. Branka Radičevića 8, dr Jovana Raškovića (apoteka Alpha Medic) i Vidovdanska ul, (kafe Everest).

Corylus maxima Mill. – istarska lijeska (lombardijska, Lambertova, makedonska, carigradska lijeska)

Sinonimi: Corylus arborescens G. Gaertn., B. Mey. & Scherb., Corylus sativa Poit. & Turpin, Corylus tubulosa Willd., Corylus balcana P.D.Sell

• 

• 

• 

Listopadni žbun koji može narasti do 6 (-10) m. Glavna razlika između ove i obične lijeske je u tome što su stipule carigradske lijeske duže od sjemena i često ga potpuno obuhvataju, dok su stipule obične lijeske kraće od sjemena, pa sjeme viri. Slične plodove srećemo kod sjevernoameričke C. cornuta, kao i C. sieboldiana sa Dalekog Istoka.

Areal vrste je nejasan, pošto je arheofita, tj. gajena još od Starog vijeka. Vjerovatno potiče sa Balkana i Male Azije; autohtona je u Istri i Dalmaciji, u zapadnoj Makedoniji i Svetoj Gori (Grčka), te evropskoj Turskoj, pa uz Pont do Ordua. Kod nas nije konstatovana u autohtonoj dendroflori. Neki autori smatraju da je autohtona samo u Istri (Kew RBG).

Corylus maxima je otporna na hladnoću i može da toleriše zimske temperature do oko -25°S, kada je potpuno u stanju mirovanja. Cvijeta, međutim, u kasnu zimu i rano proljeće i može biti oštećeno jakim mrazevima u ovo vrijeme. Biljka se lako uzgaja u većem dijelu umjerenog pojasa, uspjeva na većini zemljišta, ali je generalno produktivnija kada se uzgaja na zemljištima umjerene plodnosti. Dobro uspijeva na ilovastom tlu. Veoma pogodna za alkalno zemljište, ali ne voli veoma kisela tla. Biljke su prilično otporne na vjetar. Veoma izdržljiva biljka, ali muški cvjetovi mogu biti oštećeni jakim mrazevima u vrijeme cvjetanja.

Pripadnici ovog roda dobro podnose presađivanje i mogu se lako presađivati čak i kada su relativno veliki. Vjeverice su glavna štetočina ove biljke, često desetkujući rod. Biljka se lako uzgaja, uspijeva na većini zemljišta, ali je generalno produktivnija iz sjemena. Veoma pogodan za alkalno zemljište, a ne voli veoma kisela zemljišta

Često se uzgaja zbog jestivog sjemena, postoji veliki broj imenovanih sorti. Često je hibridizovan sa Corylus avellana (Corylus intermedia Fingerh.) u programima oplemenjivanja. Biljke su samooplodne, ali se sigurniji rod dobija ako se uzgaja više od jedne sorte. Uzgaja se u mnogim zemljama sa umjerenom klimom. Biljka se takođe bere iz divljine za lokalnu upotrebu kao hrana, lijek i izvor materijala. Ponekad se uzgaja kao ukrasna biljka, gdje se može koristiti za žive ograde. Pored tipa vrste, često se gaji kultivar ljubičastih listova (‘Purpurea’).

I u Banjoj Luci ova je vrsta zastupljena, bar posljednjih nekoliko decenija. Najveći primjerak raste u ul. Ranka Šipke 72 (Paprikovac), visine ~15 m, a prečnika ~70 cm na 50 cm od tla. Pored ovog, konstatovana je na još 5 mjesta u gradu. Na tri mjesta uočen je i pomenuti kultivar ‘Purpurea’.

Tekst: Jugoslav Brujić