Za mjesec april odabrali smo dva kultivara i jednu vrstu.

Cerasus x subhirtella Fortune ‘Pendula Rubra’ – higanska žalosna trešnja

Vještački hibrid Cerasus x subhirtella pripada familiji Rosaceae, rodu Cerasus Mill. Jedan od roditelja hibrida je Cerasus incisa, ali za drugog postoji dilema: Cerasus itosakura ili Cerasus spachiana. Nastao je u Japanu. Poznatija i češća od ovog su dva kultivara ovog hibrida: ‘Jugatsu-zakura‘ (pogrešno izjednačena sa ‘Autumnalis’; cvjeta tokom blagih zima) i ‘Autumnalis Rosea‘. Prvi je nastao od nešto starije notomorfe ‘Omoigawa’ (iz 1954, grada Ojama).

Cerasus x subhirtella ‘Pendula Rubra‘ se gaji kao kalemljena notomorfa, na raznim podlogama divljih vrsta Cerasus. To je niska (do 3 m visoka) i široka krošnja (čak do 8 m), koja počinje obično na 1 m visine. Listovi su jajasti do malo lancetasti (4 × 1,5 cm). Cvjetovi su bijeli do blijedoružičasti, a cvjetanje se može pojaviti s prekidima od jeseni do proljeća. Obično cvjeta u rano proljeće, s prvim toplijim danima, i cvjetanje traje oko sedmicu dana. Sterilan je hibrid.

Najbolje je gajiti je u vlažnim, plodnim, dobro dreniranim ilovačama, na punom suncu ili blažoj zasjeni. Bolje cvjeta na punom suncu. Ima veću toleranciju na ljetnju vrućinu i zimsku hladnoću od većine cvjetajućih trešanja.

Dva veća primjerka rastu kod Medicinske elektronike, dva kod spomenika banu Milosavljeviću, i jedan manji u prolazu iz Gospodske ulice (kafe Cinecitta). Primjerke je uočio Jugoslav Brujić (redom) 19.12.2019, 25.12.2019. i 8.6.2019.

Skimmia japonica Thunb. – skimija

Sinonimi: Ilex skimmia Spreng., Skimmia fragrans Carrière, Skimmia fragrantissima T.Moore, Skimmia japonica var.rugosa Yatabe, Skimmia japonica f. yatabei H.Ohba, Skimmia oblata T.Moore, Skimmia rugosa (Yatabe) Makino, Skimmia veitchii Carrière.

Vrsta pripada familiji Rutaceae, potporodici Toddalioideae i rodu Skimmia. Jedina je gajena vrsta, kod nas i šire, iz ovog južnoazijskog roda. Naziv roda nastao je latinizacijom dijela japanskog imena za ovu vrstu (miyama shikimi). Vrsta je od prirode rasprostranjena u Japanu i Tajvanu. U Evropi i SAD se široko uzgaja kao ukrasna biljka u baštama i parkovima.

Do 1 m visok i širok, okrugao zimzeleni žbun sa sjajnim, tamnozelenim kožnatim lišćem. Vrsta je dvodoma, pa je za plodonošenje neophodno prisustvo i muških primjeraka. Skimmia japonica je varijabilan, zimzeleni, gusto razgranati poluloptasti žbun, nizak i puzeći ili uspravan, visine od 0,5 do 7 m (ali obično u uzgoju do 1,5 m), sa blago aromatičnim, tamnozelenim, kožastim, jajolikim do eliptičnim listovima. Bijeli cvjetovi u proleće, ponekad rumeno rumeni ili crveni spolja, pojavljuju se u metlicama na krajevima grana; muški cvjetovi su veliki i upadljivi, dugi do 8 cm i vrlo slatkog mirisa, dok manje mirisne ženske cvjetove prate, ako se opraše, blistavo jarkocrveni plodovi prečnika 8 mm, koji obično traju dok se novi cvjetovi ne pojave narednog proljeća.

Skimija je skiofita, koja može podnijeti umjerenu zasjenu na dovoljno svježim zemljištima, ali više voli dobro zasjenjena mjesta. Tipičan je kalcifob, koji pati i zbog male količine jona u zemljištu i na kraju strada. U praksi to znači da je za njeno gajenje pogodna samo izrazito silikatna podloga, ili vještački supstrat. Traži svježe zemljište, i ne podnosi duže suše. Može da se posadi bilo kad, samo obezbjedite dovoljno sirovog humusa (komposta, malča od lišća). Podnosi orezivanje. Jako otporna biljka na bolesti i štetočine.

U Banjoj Luci bilježimo pokušaje gajenja, počevši od 1999. (kada je ubačena u reklamni alpineum Tamarisa u centru), zatim u čuvenom vrtu †Bože Radmana, ul. Stevana Bulajića 29. Najnoviju sadnju (10 primjeraka) bilježimo u ul. Petra Kočića, iza hotela u izgradnji. Čini se da je i cvjećari i kupci posmatraju više kao trajnicu, za privremenu upotrebu, nego kao žbun.

Vinca major L. ‘Variegata’ – velika pavenka

Sinonim: Vinca major var. variegata Loud., Vinca major ‘Elegantissima’

Kultivar šarenih listova neuporedivo se češće gaji od tipske vrste. Primarni areal vrste je raštrkan: zapadni Mediteran, sjeverna Afrika (subsp. major), zapadni Kavkaz i podnožje Himalaja (subsp. hirsuta).

Zimzelena polegla trajnica. Dugačke polegle stabljike na nodusima sa adventivnim korijenjem i poleglim sterilnim izbojcima; fertilni izbojci uspravni, 20-40 cm visoki. Listovi na kratkim drškama (kod subsp. hirsuta lisne peteljke gusto dlakave, dlake duže), jajasti, 5-6(10) cm dugi i 2-3 cm širokim pri osnovi zaobljeni ili malo srcasto usječeni, prema vrhu zašiljeni, po obodu sa finim trepljama, koje kasnije mogu i otpasti, sa perastom nervaturom; listovi pri dnu stabljike manjih su razmjera. Kod kultivara ‘Variegata’ su bijelo obrubljeni i prošarani, kod tipa vrste tamnozeleni. Cvjetovi pojedinačni na drškama, kraćim od pazušnih listova, ispod kojih rastu. Čašica kratka, lijevkasta, linearnih režnjeva, po obodu trepljasta. Krunica svijetloplava do ljubičasta, rjeđe bijela (kod subsp. hirsuta latice mnogo uže). Prašni konci cijelom dužinom priljubljeni uz kruničnu cijev. Plod iz dva mješka, često nejednake dužine. Cvjeta od marta do maja.

Vrsta se gaji kao tipičan prekrivač tla; može se koristiti i za kamene zidove, podzide, usjeke i nasipe puteva. Podnosi jaku insolaciju i sušu. Prevelika vlažnost može uzrokovati sivu plijesan (Botrytis cinerea), čiji simptomi su smeđe do crne pjege po listovima. Može se razmnožavati: sjemenom (sjetva u rano proljeće; ona ne garantuje naslijeđivanje šarene boje listova), poludrvenastim reznicama (ljetnjim, do 15 cm dugim), ukorijenjenim grebenicama (odvojimo već zakorjenjene članke od matične biljke, ujesen) i dijeljenjem (zimi).

Vrstu je u Banjaluci zabilježio Šilić (1964), ali kultivar nije. On se uveliko raširio, vjerovatno zahvaljujući lakoći razmnožavanja. Postao je veoma obična svojta.

Tekst: Jugoslav Brujić