Biljka mjeseca (maj): planinski runolist

Leontopodium alpinum


Leontopodium alpinum, cvijet (foto: J. Velaga)

Na samom izdisaju ljeta, 12. septembra 2020. godine krenusmo na najviši vrh Dinare – Troglav (1913 m n.v.).

Troglav (foto: J. Velaga)

Tog jutra kroz moju glavu tutnjila je Rundekova pjesma „Makedo“, i to onaj dio „tražio sam na vrhu planine…“

Onda, racionalisanje i homosapienska bukvalnost me je navela da razmišljam: „Šta to ljudi traže po vrhovima planina… Vrh ega? Znoj? Bijeg? Dušu? Boga? Bogove?…Šta li?!“

Onda se zapitah: „A koga ti tražiš danas? Šta je to što ti želiš spoznati, naći, osjetiti, dodirnuti?… „

Prekidam monolog u glavi i glasno vičem ekipi: „Ja ću danas da nađem runolist, najsjajniji oblik u biljnom carstvu, to malo bijelo iz plemena, koje opstaje na samoj liniji granice vječnog snijega“.

Mile, vrsni poznavalac tih terena, promrmlja: „Kasno je, prošao je“.

Đoletu oči zasijaše: „Volio bih da ga vidim, sve znam o njemu, a još nisam imao priliku da ga sretnem“.

Jelena, vjerujući mojoj intuiciji, osokoli: „Ne sumnjam – znam da ćeš ga naći“.

Onda Đole nastavi: “Runolist je simbol gorskih službi spasavanja, službeni je cvijet u Švajcarskoj, a u Bugarskoj simbol turističke zajednice. Znam da naseljava baš visoke predijele i da ga zovu lavlja šapa”.

Uspon težak…

Reko’: „Aj’ na pauzi vam pričam o njemu, sa ove moje stručne strane”.

Pa kad posjedasmo, ispričah im naučeno:

Runolist je višegodišnja biljka koja se razmnožava sjemenom, ali se obnavlja i iz korijena. Raste u busenima vrlo često na planinskim vrltetima (otud ime vrste – lat: alpinum= planinski). Pripada falmiliji glavočika (Asteraeceae). Uočljiv i karakterističan mu je cvijet – glavno obilježje ove biljke. Cvijet izgledom podsjeća na lavlju šapu, pa otuda i ime roda (grč.: leon = lav i grč.: podion = nožica). Rasprostranjen je u planinskim predjelima gdje obrasta pukotine i litice krečnjačkih stijena predplaninskog i planinskog pojasa, i to uglavnom na sjevernim stranama, ali se mjestimično javlja i na kamenjarskim travnjacima.

Runolist je kao prirodna rijetkost pod zaštitom zakona u mnogim zemljama. Prosječna nadmorska visina na kojoj runolist uspješno opstaje je od 1800 – 2500 metara.

Runolist između stijene i neba (foto: J. Velaga)

Zahvališe se. Krećemo. Obećah im da ću ga naći.

Pod samim vrhom Troglava, umorna, znojava i okrvavljenih ruku od klekovine bora, dođoh do stijena koje, kako mi se na prvu učinilo – diraju nebo. Jasna linija nebeskog i zemaljskog. Nema etra između, uopšte.

Kad onda…magnovenje!

Runolist! Ma ne jedan, cijela rasuta četa: gore, dolje, desno, lijevo. Evo kraj ruke.

Runolist u ruci (foto: J.Velaga)

Zastadosmo. Kao začarani. Omamljeni nečim nadprirodnim.

Muk. Tišina. Osjetila sam da treba da se poklonim tom biću, zahvalim za postojanje nečeg tako lijepog, smjelog… Tom biću koje prkosi vjetru, gromu, vijeku, čovjeku, tako što ponosito sa uzdignutom glavom luta i opstaje tu, tik uz nebo.

Opet sam monoložila u glavi. Zahvaljivala jelama, stijenama, zemlji, blatu, pjesku, prostranstvu, travi, krivulju…i svemu onome što je vodilo do odgovora.

„A pogledaj šta sam našao, prevrćući raj i pakao…“

Magnovenje (foto: J. Velaga)

A vi, šta vi tražite na vrhu planine?!

Tekst: Jelena Velaga

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *