Za mjesec mart odabrali smo 3 popularna mediteranska roda polužbunova iz porodice usnatica (Lamiaceae). Sada su to 2 roda. Ruzmarin je postao bivši rod. 

U rodu Lavandula ima 48 vrsta. U Evropi se gaje najčešće Lavandula angustifolia (obična ili „engleska“), Lavandula latifolia (portugalska), Lavandula stoechas (španska lavanda), kao i hibridi. Kod nas se dosad nije sadila portugalska vrsta.

Lavandula angustifolia Mill. – lavanda (despik)

Polužbun visok 50-80 cm, čiji nas cvjetovi raduju od jula do septembra. Stabljike su mnogobrojne, dlakave i četvorougaone. Listovi su linearno-šiljasti, sjedeći i naspramni. Obrasli su nježnim, paperjastim dlačicama; sadrže eterično ulje koje ispušta miris čim rukom prijeđemo po površini grma. Cvjetovi su sitni i sakupljeni u klasolike cvasti i jako lijepe ljubičaste boje zbog čega se gaji i kao ukrasna biljka. Cvjetovi kao i čitava biljka su izuzetno prijatno mirišljavi. Ispod svakog pršljena su dvije malene brakteje (pricvjetni obojeni listovi). Prije nego što se razviju cvjetovi sa pet latica različitih veličina, na biljci su vidljivi vjenčići nalik čaurama, iz kojih se izvuku latice. U stadijumu cvjetanja lavanda se žanje i suši. Etarsko ulje se dobija destilacijom vodenom parom iz svježe biljke. Osušeni cvijet se može koristiti kao čaj kod poremećaja raspoloženja, zamora, nesanice, lošeg varenja – nadimanja i grčeva. Osušen cvijet i grančice se vrlo uspešno koriste u kupkama (20-100 g na 20 l vode) kao i insekticid – u ormarima sa rubljem odbijaju moljce. Za spoljnu upotrebu koristi se etarsko ulje kod poremećaja periferne cirkulacije pa se dodaje preparatima koji se utrljavaju u kožu. Od etarskog ulja lavande pripremaju se preparati koji se koriste kao zaštita od ujeda komaraca bilo da se upotrebljavaju u specijalnim lampama ili nanose direktno na kožu. Ustvari se i sama biljka preporučuje za odbijanje komaraca, bar iz zatvorenih prostora.

Ova vrsta potiče iz sunčanih i kamenitih predjela zapadnog Meditarana. Pored tipa, postoje i brojne sorte: ‘Hidcote’, ‘Alba Nana’, ‘Munstead’, ‘Rosea’, ‘Thumbelina Leigh’, Folgate’, ‘Little Lotie’, ‘Royal Velvet’. Ovu vrstu je u dendroflori Banje Luke konstatovao Šilić (1964). Do prije deceniju, tu i tamo se nalazila po okućnicama. Onda je uslijedila eksplozija njenog prisustva: osvajala je žardinjere, saobraćajne trake, blokovsko, školsko, grobljansko zelenilo. Sada je izvjesno jedna od najbrojnijih vrsta koje se gaje u Banjoj Luci.

Lavandula stoechas L. – španska lavanda

Ime vrste (stoechas) odnosi se na grčke otoke (Stoachades) gdje biljka raste autohtono. Cvjetovi su dvopolni, sitni, ljubičastopurpurni, kompaktno zbijeni u terminalne cvasti; imaju sterilne brakteje duge 1-5 cm. Areal ove vrste je (čitav) Mediteran, gdje je karakteristična za garige i tomilare.

U Banjoj Luci je uočena u žardinjerama u Jevrejskoj ulici (Archive coffee) krajem aprila prošle godine.

Salvia rosmarinus Sleid. – ruzmarin (ružmarin)

Od 2017. godine, sprovedena DNK istraživanja su dovela do promjene naučnog naziva. 

Sinonimi: Rosmarinus officinalis L.

Ruzmarin je zimzeleni polužbun koji može dostići visinu do 2 m. Listovi su naspramni, sjedeći, čvrsti, kožasti, uski, dugi 2-3 cm. Gornja strana listova je tamnozelena, a donja je sivobijele boje i lagano pustenasta. Između ogranaka, na maloj peteljci, pršljenasto se razvijaju mali ljubičastoplavi cvijetovi.

Miris cvjetnih grančica je jak i nalik na kamfor, dok je ukus ljut, pomalo gorak i aromatičan. Uz etarsko ulje, ruzmarin sadrži smolu, tanine, gorke materije i male količine saponina. Ima jaka antioksidativna svojstva i sadrži gvožđe, kalcijum i fitonutrijente, pa se dodaje proizvodima za njegu kose, za hidrataciju i zaštitu od oštećenja od sunca. Cvjeta od marta do maja, a katkada u septembru cvate i po drugi put. 

Ovo je biljka toplih, južnih krajeva, kojoj prija toplo ljeto. Raste na čitavom priobalnom području Mediterana, u garizima. Na Balkanu je takođe rasprostranjen u primorju, po sunčanim i kamenitim krajevima dalmatinskog i crnogorskog obalnog područja i okolnim ostrvima.

U primorju uglavnom raste samoniklo, a u kontinentalnim područjima se uglavnom sadi. Često se uzgaja po vrtovima i cvijetnim loncima. Voli jaku humusnu mješavinu zemlje sa dodatkom 15% pijeska. Presađuje se svake treće godine u malo veću saksiju.

Upotrebljavaju se cvjetovi ruzmarina (Rosmarini flores), izdanci u cvatu (Rosmarini herba), a najčešće se sakupljaju listovi (Rosmarini folia). Listovi se sabiru ljeti, grane se režu i ostavljaju da se osuše. Destilacijom listova ili grančica dobija se ruzmarinovo ulje (Rosmarini oleum). Cvjetovi i biljka u cvatu sakupljaju se u aprilu i maju i suše u hladu. 

Ruzmarin se mnogo koristi u mediteranskoj kuhinji, kao začin za supe, dinstano povrće, meso, sve vrste pečenja i mekih sireva. U starom veku je bio posvećen grčkoj boginji Afroditi, boginji ljepote i ljubavi. Vijencom od ruzmarina ukrašavali bi ne samo kipove bogova, nego bi grančicu ruzmarina stavljali i u kolijevku novorođenčeta. Kultna upotreba se očuvala do danas – kod Srba je obavezan za kićenje svatova. Ruzmarin je stotinama godina bio simbol sjećanja. U Šekspirovom Hamletu Ofelija kaže: „Evo ruzmarina, to je za uspomenu“.

 U hortikulturi se gaji kako tipski oblik, tako i oko 50 kultivara. U Banjoj Luci su zabilježena dva:

Salvia rosmarinus ‘Prostratus’ – polegli prekrivač tla; u prodaji (Centrum, 2018).

Salvia rosmarinus ‘Tuscan Blue’ – slabo granat, poluuspravnih snažnih stabljika; posađen 2023. blizu bivše Mljekare u Bulevaru srpske vojske.

Tip vrste, za razliku od lavande, nije zabilježen prije pola vijeka. Međutim, od tada je brojnost ruzmarina po okućnicama, kasnije i žardinjerama, u stalnom porastu. Ima starijih primjeraka visine 2m, prečnika stabalaca 4 cm (sredina Moslovačke ul., Marije Dimić 5, Put srpskih branilaca 166).

Salvia officinalis L. – žalfija

Ime roda potiče od latinske riječi salvare, što znači „spasti, spasavati, izliječiti”, jer su je Rimljani još pre 2.000 godina veoma cijenili i upotrebljavali za liječenje. U Crnoj Gori i Hercegovini ovu aromatičnu, ljekovitu i medonosnu biljku nazivaju najčešće pelim, u srednjoj Dalmaciji kadulja, u sjevernom Primorju kuš, u istočnoj Srbiji kalaver i džiger-trava, dok se u gradskom govoru naziva žalfija. Osim ovih, ima i drugih narodnih imena, kao što su: beli džiger, vrtni žajbel, goloper, žavbej, žajbl, žalvija, žalfa, janovdenče, kadilja, kaduja, kadulja-križatica, kaduna, kaloper, kaluper, krastatica, križna kadulja, ljekovita kadulja, ljekovita slavulja, nemački kaloper, pelin, perušina, pitomi pelin, prava kadulja, slavlja, slavulja, uzani kaloper, crni kaloper, crnogorski pelen, šalvija.

• 

• 

• 

Zimzeleni polužbun visine 50-90 cm, na poprečnom presjeku četvorouglaste stabljike. Cijela biljka je vrlo aromatična i svojstvenog mirisa. Listovi su srebrnozeleni i somotasto dlakavi. Cvijetovi su plavo-ljubičasti, ponekad ružičasto-bijeličasti, izrazito dvousnati i nalaze se klasastim pršljenovime na vrhovima stabljika i ogranaka. Cvjeta krajem proljeća. 

Žalfija je jedna od najstarijih ljekovitih biljaka. Navode je svi antički medicinski pisci. U srednjem vijeku postojala je poslovica: “Cur moriatur homo cui salvia crescit in horto?” (Zašto da čovjek umre kada mu kadulja raste u vrtu?). Koristi se isključivo list. Spada u vrlo medonosne biljke.

Prirodno raste na kamenjarima, u garizima, u svijetlim borovim šumama, u priobalnom području i na ostrvima Mediterana. U refugijima kraj rijeka nalazi se dalje od mediteranskog regiona (kanjon Tare, Sićevačka klisura).

Zbog izuzetne ljekovite vrijednosti uzgaja se u cijelom svijetu. Može se razmnožavati sjemenom i vegetativno. Reznicama je jednostavno, od postojeće biljke odrežu se grančice duge 10 cm i stave u čašicu vode. Kada puste korijen mogu se posaditi u zemlju.

Gajenje žalfije u Banjoj Luci je novijeg datuma. Javlja se po okućnicama posljednjih nekoliko decenija, mada je prije toga bila prisutna kao lončanica i balkonska vrsta. Njena brojnost mnogo je manja od prethodnih vrsta. Zabilježena je širom grada: Maksima Gorkog 68, Vojvođanska 7, Ivana Kukuljevića, Put srpskih branilaca 168a, Gavre Vučkovića, Cerska itd. Za razliku od Trebinja, kultivari nisu zabilježeni u Banjoj Luci.

Tekst: Jugoslav Brujić